AUTOR: Kristijan Obšust

Napomena: Tekst je napisan za potrebe konferencije SLOVAČKA NACIONALNA MANJINA – KULTURA I ZNAČAJ koja je održana 3.10.2022. godine u prostorijama Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka u okviru manifestacije Dani evropske baštine, povodom Prvog festivala slovačke naivne umetnosti u Srbiji. Konferencija je obuhvatila najznačajnija pitanja kulturne politike prema nacionalnim manjinama, kulturne diplomatije, saradnje srpskog i slovačkog naroda i stvaralaštva slovačke nacionalne manjine u Srbiji.

Apstrakt:

U radu je ukazano na pojedine aspekte identifikacijskih odnosa i kolektivnih identiteta pripadnika Slovačke nacionalne manjine u Srbiji i ujedno je definisan korpus pitanja vezan za korelaciju između identifikacijskih i identitetskih konstelacija Slovaka u Kovačici i slovačkog naivnog slikarstva u Republici Srbiji kao raritetnom etno-antropološkom fenomenu kroz koji se mogu isčitavati višeslojne refleksije identifikacijskih praksi, odnosno različitih segmenta identiteta stanovnika Kovačice i pripadnika slovačke nacionalne manjine u Republici Srbiji u celini..

Ključne reči: kolektivni identitet, slovačko naivno slikarstvo, slovačka nacionalna manjina u Srbiji, Kovačica

Kolektivni, odnosno grupni identitet u celini, a samim tim i nacionalni identitet Slovaka u Srbiji,[1] ne predstavlja koncizno definisanu i monolitnu kategoriju, već kompleksni fenomen koji uprkos pojedinim bazičnim segmentima koji se odnose na jasno definisani etnički i lingvistički supstrat zapravo nije u potpunosti postojan, već je vremenom prolazio i prolazi kroz aktivne procese delimičnog prekomponovanja. Odnosno, grupni identiteti donjozemskih Slovaka[2] posmatrani na opštem nivou, predstavljaju relativno dinamične kategorije koje proističu i koje su tokom prošlosti proisticale iz fundusa društvenih i političkih konstelacija u konkretnim hronološkim i prostornim okvirima. Akceptujući prethodno navedeno, u kontekstu analiza tematike vezane za grupne identitete donjozemskih Slovaka, kao i konkretno Slovaka koji žive u Srbiji, mora se imati u vidu osnovna činjenica vezana za različitosti postojećih nivoa identifikacije pripadnika slovačke nacionalne manjine, kako u prošlosti, tako i u savremenom kontekstu.[3] Odnosno, posmatrano spolja, zajednica Slovaka u Srbiji deluje prilično jasno definisana pre svega lingvističkom komponentom iz koje se u presudnoj meri manifestuje i nacionalna, tj. iako je slovačka zajednica definisana i izdvojena u odnosu na ostale specifičnim elementima tzv. tradicionalne (narodne) kulture, a u znatnoj meri i konfesionalnim identitetom i svakako osobenim lingvističkim specifikumom, kolektivni identitet Slovaka u Srbiji nije jedinstven i sastoji se od čitavog niza unutrašnjih varijacija i zavisi od širokog fundusa društvenih i političkih činilaca, ali i od konkretnog vremenskog i prostornog konteksta (Obšust 2015, 6). Prema tome, grupni identiteti, a pre svega nacionalni identitet Slovaka u Srbiji, kao najizraženiji i najvidljiviji oblik identiteta koji posmatrano spolja deluje kompaktno i jasno određen, zapravo sadrži čitav niz unutrašnjih slojeva, odnosno ne predstavlja koncizno određenu i definisanu homogenu celinu, već u sebi obuhvata čitav niz elemenata koji se prožimaju u prvom redu sa lokalnim i regionalnim, ali i sa konfesionalnim oblicima identifikacije. Proučavanjem grupnih identiteta Slovaka u Srbiji putem terenskih istraživanja, medijskih sadržaja i proučavanjem određenih tematskih grupa na društvenim mrežama, potvrđuje se konstatacija S. Hala o fluidnosti identiteta. Odnosno, može se konstatovati da različiti kolektivni identiteti koji postoje kod pripadnika slovačke nacionalne zajednice u Srbiji, uostalom kao i svi grupni identiteti, predstavljaju promenljive kategorije sa internim slojevima koji su međusobno isprepletani, bez obzira na to koliko oni spolja posmatrano deluju postojano i koncizno definisani. Kolektivni identiteti, kao nepostojane dinamične kategorije, nisu singularni nego su neprestano izloženi procesima umnožavanja, ali i spajanja (videti Hall 2001) i nastaju preko različitih antagonističkih diskursa i praksi koje se često međusobno prepliću i prelamaju (videti Eriksen 2004; takođe Smit 2010). Kao takvi, oni su često fluidni, odnosno „konjunkturni” (videti Clifford 1988, 10–11), zbog čega moraju da prolaze kroz neprekidne procese obnavljanja i utvrđivanja. Zbog toga, identitete treba uvek posmatrati kao pitanje identifikovanja, a identifikovanje uvek sadrži dijalošku podlogu (videti Bauman 1999). Upravo se kroz sagledavanje različitih identifikacija pripadnika slovačke nacionalne manjine, može utvrditi interni nivo prelamanja i raznolikosti koji svakako ne isključuje trenutno dominantno naglašeni nacionalni i svakako konfesionalni identitet. Odnosno, bez obzira na internu fluidnost kolektivnih identiteta Slovaka u Srbiji, njihova etnička, lingvistička i svakako konfesionalna komponenta je jasna i nedvosmislena, ali i tako ustrojena, ona svakako u zavisnosti od pojedinca varira. Od perioda stvaranja prvih slovačkih enklava na prostoru Donje zemlje,[4] oblik identifikacije se menjao i varirao je u zavisnosti od konkretnog lokalnog konteksta. U tom smislu, on se veoma često formirao u odnosu na druge, tj. okolne etnicitete. Dakle, uvek je morao postojati koncept Drugog bez obzira na to koliko je on bio naglašen.

U kontekstu kolektiviteta, još od naseljavanja enklava na prostoru Donje zemlje, iako je lokalna identifikacijska premisa tokom devetnaestog veka pored konfesionalne bila najistaknutija (videti Divičanová 1996), nacionalni oblik identifikacije je svakako bio prisutan. Ipak, on je bio sekundaran u odnosu na primarne oblike lokalne i konfesionalne identifikacije. Vremenom, od kraja devetnaestog veka, nacionalni koncept identifikovanja se postepeno intenzivirao, odnosno na prostoru Donje zemlje postaje dominantan početkom dvadestog veka, što se između ostalog reflektuje i kroz pokretanje i sadržaj časopisa Dolnozemský Slovák. Nakon 1918. godine i formiranja Kraljevine SHS, on je prilično naglašen i manifestuje se kroz čitav niz refleksija. Upravo osnivanje institucija poput Gimnazije i Matice slovačke, ili pokretanje svenacionalne manifestacije Slovačkih narodnih svečanosti, jasno reprezentuju njegovu spoljnu postojanost u ovom periodu. U tom smislu, osnivanje slovačkih kulturnih i prosvetnih institucija i nacionalnih svetkovina poput Slovačkih narodnih svečanosti, sa jedne strane je predstavljalo rezultat višedecenijskih procesa konsolidacije slovačkog nacionalnog identiteta među Slovacima koji su naseljavali ove prostore, dok su sa druge strane, upravo ove institucije i manifestacije značajno uticale na dalje jačanje nacionalnog oblika identifikacije među Slovacima u Srbiji, odnosno Jugoslaviji. U tom smislu, Matica slovačka, Gimnazija Jana Kolara, Slovačke narodne svečanosti, kao i Slovačka evangelička a. v. crkva koncipirana sa nacionalnim predznakom na ovim prostorima koja je proistekla iz ranije naglašenog konfesionalnog identiteta, u suštini se mogu percipirati kao ishodište, ali i kao katalizatori, tj. kao institucionalni nosioci nacionalnog identiteta slovačke nacionalne manjine u Srbiji.

Na osnovu dosadašnjih istraživanja problematike grupnih identiteta donjozemskih Slovaka, može se konstatovati da je forma nekakvog zajedničkog donjozemskog slovačkog nacionalnog identiteta počela da se konstruiše već u prvim decenijama nakon doseljavanja Slovaka na prostore Donje zemlje. Međutim, ona se prvenstveno konstruisala od strane izuzetno male grupe obrazovanijeg sloja stanovništva i kao takva je imala izrazito limitirani okvir. Pri tome, za većinu slovačkog seoskog donjozemskog stanovništva koje se praktično u celini bavilo poljoprivredom i stočarstvom, ovaj oblik identifikacije ili uopšte nije postojao ili je bio u potpunosti marginalan u odnosu na lokalne i konfesionalne oblike identifikovanja, na šta je već ukazano. Međutim, uprkos ovoj činjenici, brojni istraživači koji su se bavili i koji se bave različitim aspektima istorije i kulture donjozemskih Slovaka, isticali su kako se slovačke zajednice na prostoru Donje zemlje moraju analizirati kao celina, kako bi se na osnovu toga sagledale unutrašnje specifičnosti konkretnih zajednica (slovačkih enklava) na konkretnim lokacijama. Svakako, od početka se uvažavala činjenica da je prostor Donje zemlje zapravo sastavljen od niza izdvojenih lokacija ili grupa lokacija od kojih je svaka imala sopstvene specifičnosti, ali koje su se odlikovale nizom zajedničkih elemenata.[5] Na ovu činjenicu je ukazao i jedan od najznačajnijih autora koji je proučavao istoriju i kulturnu istoriju slovačkih zajednica na prostorima Donje zemlje, istoričar Jan Siracki. On je akcentovao kako se naročito u periodu pre 1918. godine, Donja zemlja mora posmatrati kao celina budući da je samo na takav način moguće proučavati zajedničke kao i specifične pojedinačne elemente konkretnih slovačkih zajednica koje su živele na različitim lokacijama južne Ugarske (videti Siracky 1980). Na prostor Donje zemlje, kao na specifičan oblik jedinstvene kulturne oblasti, svakako sa posebnim osobenostima različitih prostora i mikrolokacija unutar nje, ukazao je i slovački etnolog Jan Botik u kontekstu svojih etnoloških proučavanja (videti Botik 2011). Međutim, bez obzira na postojanje zajedničkih elementa koji spajaju brojne slovačke enklave koje su tokom procesa kolonizacije od druge polovine osamnaestog i tokom devetnaestog veka formirane na prostoru Donje zemlje, veoma je teško zajednicu Slovaka na ovom prostoru posmatrati kao monolitnu, čak i u periodu dok se ona nalazila u granicama jednog političkog subjekta, odnosno do 1918. godine. Nakon ovog perioda, odnosno raspadom Austrougarske, slovačko stanovništvo se, kako na prostoru koji danas zauzima Slovačka tako i na različitim prostorima Donje zemlje, našlo u sastavu različitih država i u skladu sa novim političkim, društvenim i kulturnim konstelacijama, krenulo je sopstvenim pravcima razvoja. Dakle, o nekakvom jasno definisanom slovačkom donjozemskom kolektivitetu nakon 1918. godine nije moguće govoriti, dok je u vremenskom periodu do ove godine on vidljiv, ali sadrži čitav dijapazon internih varijateta. Ipak, s druge strane, Donja zemlja u teritorijalnom smislu kao poseban prostor u odnosu na tzv. Gornju zemlju, odnosno današnji prostor Slovačke, od početka se u literaturi definisala i percipirala kao posebna jedinica, odnosno kao jedinstvena prostorna celina sa nizom unutrašnjih potkategorija međusobno povezanih raznim zajedničkim segmentima (Obšust 2015, 11).

Kada je konkretno reč o savremenim oblicima identifikacije pripadnika slovačke nacionalne manjine, može se konstatovati da je nacionalni oblik identifikacije danas najizraženiji. Odnosno, on predstavlja zajedničku referencu kojom se manifestuje kolektivitet, tačnije određenje kojim se definiše slovačka nacionalna zajednica u Srbiji u odnosu na Druge. U tom smislu, refleksije nacionalnog identiteta Slovaka u Srbiji su na opštem nivou prilično uočljive. Prilikom antropoloških istraživanja na različitim lokacijama, nivo identifikacije se značajno razlikovao, odnosno konstatovan je čitav niz varijacija među ispitanicima. Ipak, generalni utisak je da etnicitet kod većine Slovaka u Srbiji, posebno kod onih koji žive na lokacijama gde Slovaci predstavljaju relativnu ili apsolutnu većinu, predstavlja izuzetno bitan, a najčešće i primarni nivo identifikacije (videti Obšust 2015). Ovakvu tezu potvrđuju i stavovi većine ispitanika slovačke nacionalne pripadnosti koji žive u različitim selima, sa kojima su u proteklih nekoliko godina obavljeni razgovori. Jedini izuzetak u tom kontekstu predstavlja Stara Pazova (videti Obšust 2012) i u određenoj meri možda Novi Sad koji reprezentuje urbanu sredinu sa specifičnom slovačkom zajednicom, formiranom migracijom Slovaka sa različitih lokacija.

Kolektivni identitet slovačkih stanovnika Kovačice koji je uočen među ispitanicima, sadrži u suštini dva identifikacijska nivoa od kojih bi se jedan mogao opisati kao lokalistički a drugi – koji u značajnoj meri proističe iz prvog i nadovezuje se na njega – predstavlja zapravo kombinaciju lokalnog, regionalnog, nacionalnog i u određenom smislu konfesionalnog identiteta (videti Obšust 2015). U tom kontekstu, ispitanici slovačke nacionalne pripadnosti su sa jedne strane bili izuzetno vezani i poistovećivali su se sa naseljem u kome žive, dok su sa druge, isticali svoju nacionalnu pripadnost koju su opet u izvesnom smislu predstavljali u kontekstu lokalne forme identifikovanja. Odnosno, nacionalni identitet većine ispitanika slovačke nacionalne pripadnosti u Kovačici, korespondirao je i nadovezivao se na njihovu lokalnu formu identifikovanja „njih kao stanovnika Kovačice – Kovačičana”. U tom smislu je među ispitanicima konstatovano prožimanje rezličitih nivoa identifikacije, pri čemu je kod većine slovačkih ispitanika lokalni i nacionalni identitet bio praktično paralelan i koegzistirao je, odnosno nije ni u najmanjoj meri konstruisan na antagonističkim pozicijama već je suprotno tome kod većine sagovornika bio usko vezan jedan sa drugim, prelamao se i međusobno nadovezivao. Takođe, ragionalna forma identifikovanja, nije isključivala lokalnu, već ju je u izvesnom smislu dopunjivala i zajedno sa njom predstavljala je bitno određenje u odnosu na druge Slovake koji nisu stanovnici Kovačice. Kada je reč o ispoljavanju verskog identiteta, on je kod evangelika bio usko vezan sa nacionalnim i lokalnim, ali je svakako imao interni specifikum sa lokalnim karakterom koji se manifestovao kroz činjenicu da je u trenutku istraživanja u Kovačici bila podeljena crkvena opština, odnosno da su postojale dve parohije (videti Obšust 2015). U kontekstu konfesionalnog identiteta takođe je među sagovornicima uočena distinkcija luterana prema nazarenima i pripadnicima ostalih verskih zajednica i obrnuto. Odnosno, slovački ispitanici koji su pripadnici različitih verskih zajednica su međusobno izražavali određeni stepen distinkcije u odnosu na sve ostale Druge, te u tom smislu se može konstatovati da se različite prisutne konfesije među Slovacima u Kovačici konstruišu i percipiraju sa blago antagonističkih pozicija (videti Obšust 2015).

Izrazito bitan aspekt koji je vezan za Kovačicu a u tom kontekstu i za lokalni a delimično i slovački nacionalni identitet najvećeg dela njenih stanovnika, predstavlja činjenica da je naselje prilično poznato po svojim naivnim slikarima koji su naročito bili popularni tokom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog veka.[6]

Naivna umetnost u Kovačici zapravo predstavlja specifičan fenomen koji u velikoj meri određuje identitet Kovačice i Kovačičana kao kolektiviteta, odnosno praktično predstavlja najznačajniju i najprepoznatljiviju specifičnost Kovačice. Pored toga, naivno slikarstvo u Kovačici ima prilično naglašenu kako lokalnu tako i etničku atribuciju. U tom kontekstu, ono je značajan izvor za etnološka i antropološka proučavanja, odnosno slovačko naivno slikarstvo predstavlja jedan od simbola kulturnog identiteta Slovaka u Kovačici i Srbiji (v. Благојевић 2012). Iz brojnih dela kovačičkih slikara se mogu u izvesnom smislu sagledati percepcije kako nacionalnog, tako i konfesionalnog, kao i lokalnog identiteta slikara kao pojedinaca, odnosno način na koji oni vide zajednicu kojoj pripadaju.[7]

Slovačka zajednica, odnosno njena prošlost, kao i prošlost Kovačice se na slikama od strane njihovih autora po pravilu idealistički predstavljaju u sklopu kompozicija koje su tematski najčešće vezane za životni i godišnji praznički ciklus. Pri tome elementi iz tzv. narodne kulture, crkveni objekat i poljoprivreda, odnosno vezanost za zemlju, veoma često predstavljeni kroz različite forme, predstavljaju izuzetno bitne motive na velikom broju slika. Uzimajući u obzir specifičnosti fenomena naivne umetnosti u Kovačici, Emilija V. Cerović je prilikom svojih analiza, upotrebila termin Kovačička škola (v. Церовић 1974, 58). U suštini iz pozicije današnje observacije, funkciju naivnog slikarstva u životu slovačke zajednice u Kovačici moguće je sagledati na individualnom i kolektivnom nivou pri čemu je na individualnom nivou, između ostalog, kod kovačičkih autora bitna i materijalna strana, tj. zarada (v. Благојевић 2012, 193-194). Ovakva motivacija u velikoj meri doprinosi i izboru motiva na slici, odnosno izgledu slike koji se često prilagođava potrebama tržišta i kako ističe V. Valentik, ukusu potrošača (Благојевић 2012, 193). Upravo na ovakvu tendenciju kod većine slikara su ukazali i pojedini ispitanici koji se ne bave slikanjem a koji su o slikarima u Kovačici imali različite vrednosne stavove.[8]

Kada je reč o slovačkom naivnom slikarstvu u Republici Srbiji kao raritetnom etno-antropološkom fenomenu kroz koji se mogu isčitavati višeslojne refleksije identifikacijskih praksi, odnosno različitih segmenta identiteta stanovnika Kovačice i pripadnika slovačke nacionalne manjine u Republici Srbiji u celini, neophodno je pristupiti sledećem korpusu pitanja:

  • U kojoj formi je moguće naivno slikarstvo Slovaka percipirati kao raritetni društveni fenomen proistekao iz lokalnih identitetskih praksi sa pozicija savremenog društvenog konteksta uz akceptovanje seta konstelacija vezanih za njegov razvoj u lokalnoj sredini: agrarni karakter lokalne zajednice; vezanost za zemlju; socijalna diferencijacija; konfesionalana pripadnost; lokalni i nacionalni identitet, itd.
  • Koje su raritetne forme likovnih izraza koje predstavljaju bazične elemente slovačke naive koje se kontinuirano prenose sa generacije na generaciju u lokalnoj sredini (Kovačica) i na koji način se one manifestuju u savremenom društvenom kontekstu na identitet Slovaka u Kovačici i na kolektivni identitet pripadnika Slovačke nacionalne manjine u Republici Srbiji.
  • Koje su refleksije fenomena slovačke naive u smislu „kohezionog elementa” za lokalnu slovačku zajednicu (identifikacijske odnose stanovnika Kovačice) i pripadnike slovačke nacionalne manjine u Republici Srbiji.
  • Na koji način slovačko naivno slikarstvo i u kojoj meri prolazi kroz dinamične procese prilagođavanja zahtevima tržišta (komercijalizacija umetnosti u kontekstu modernizacije i globalizacije) i da li se u umetničkom izrazu postepeno gube inicijalni momenti proistekli iz složenih identitetskih praksi koje su bile aktuelne tokom prvih decenija vezanih za nastanak i razvoj slovačke naive. Odnosno, u kojoj meri se umetnički izraz transformisao i u kom smislu to utiče na definisanje savremenih identitetskih praksi pripadnika slovačke nacionalne zajednice u Srbiji i kolektivnih identiteta stanovnika Kovačice.
  • Koji su problemi koji se odnose na koncizno definisanje šta predstavlja autentičnu slovačku naivu a šta komercionalni umetniči izraz (hiperprodukciju i plagiranje) namenjenu zahtevima komercijalnog tržišta.

Uzimajući u obzir kompleksnost tematike, ali i čitav fundus do sada objavljenih analiza, kao i istraživanja na temu slovačkog naivnog slikarstva u Srbiji (u prvom redu u Kovačici) prethodno navedene teze su od krucijalnog značaja u kontekstu potencijalne nominacije slovačkog naivnog slikarstva na listu nematerijalne svetske kulturne baštine UNESKA. Ovom prilikom će biti samo u najkraćim crtama ukazano na pojedine elemente koje se odnose na agrarni karakter stanovnika Kovačice, odnosno na socijalni aspekt koji se odnosi na specifičnu vezanost za obradivu zemlju dominantne većine njenih stanovnika, ali i generalno velikog broja priopadnika slovačke nacionalne manjine u Republici Srbiji.

Osnovnu karakteristiku različitih zajednica donjozemskih Slovaka u prošlosti koja je i danas izuzetno izražena među Slovacima u Srbiji, predstavlja „vezanost za zemlju”. Odnosno, sve zajednice Slovaka koje su živele na različitim lokacijama prostora koji se označava kao Donja Zemlja, praktično su od doseljavanja na nove prostore bile izuzetno vezane za obradivu zemlju koja je zapravo predstavljala okosnicu njihovog načina privređivanja s obzirom na to da su se skoro svi članovi zajednica bavili različitim formama poljoprivredne proizvodnje. Od dolaska u nove sredine, slovački kolonisti su imali izuzetno naglašenju težnju ka sticanju što veće površine obradive zemlje, te je u tom kontekstu ova tendencija imala od početka naglašenu socijalnu dimenziju i konsekventno je uzrokovala socijalne diferencijacije unutar konkretnih donjozemskih slovačkih zajednica koje su uticale na čitav niz segmenata svakodnevnog života pojedinaca. J. Botík je pravilno ukazao kako je slobodna obradiva zemlja zapravo predstavljala „magnet” zbog kojeg su se kolonisti naseljavali na prostor Donje zemlje i da je težnja ka sticanju zemlje koja je bila prisutna u slovačkim zajednicama na ovim prostorima postala centralni motiv svakog istoričara, publiciste, pesnika i slikara koji su ostavili svedočanstva o različitim zajednicama donjozemskih Slovaka. U tom kontekstu, J. Botík ukazuje na zapise koje je ostavio Andrej Mráz koji je u svom eseju o vojvođanskim Slovacima napisao: „da ne samo da su oni (Slovaci) težili za ondašnjom zemljom već su oni ovu zemlju prisvojili. Dok im je u prvoj generaciji nakon doseljavanja ona bila tuđa, postepeno su srasli sa njom i urasli u nju. Duboko” (cit. po Botík 2011, 28, kurziv moj). Upravo ovakva percepcija zemlje i obradive površine koja je uostalom i bila uzrok primarnog doseljavanja na prostore Donje zemlje za Slovake je predstavljala krucijalni elemenat koji je određivao njihove privatne živote unutar zajednice u prošlosti, ali koji se manifestuje u čitavom korpusu refleksija među Slovacima u Srbiji i danas. Tu privrženost obradivoj zemlji i vezanosti za nju, kako je primetio J. Botík, upravo najbolje opisuje Andrej Mráz u pomenutom eseju: „Naš čovek je želeo da ova zemlja pripada njemu. Ne znam da li je ovu sklonost doneo sa sobom iz stare domovine, ali težnja za zemljom je postala centralni osećaj donjozemskih Slovaka. Ova težnja je formirala njihove interese, zbog nje su se ženili i udavali, za zemlju su rintali i zbog nje su zapostavljali ostale životne potrebe” (cit. po Botík 2011, 28). Ovakva vezanost za zemlju na koju je ukazao A. Mráz, vidljiva je u određenom smislu čak i u savremenom kontekstu, iako svakako ona nije ni izbliza naglašena kao nekada. U Padini a posebno u Kovačici, vezanost za zemlju je imala posebnu dimenziju iz koje su proizilazile značajne socijalne diferencijacije među njenim stanovnicima u prošlosti a koje su se između ostalog reflektovale čitavim setom posledica i refleksija. Vezanost sa zemljom, koja je toliko bila naglašena među žiteljima Kovačice, ali i među stanovnicima praktično svih slovačkih enklava na Donjoj zemlji tokom prošlosti, zapravo predstavljala osnovni činilac koji je uslovljavao svakodnevicu pojedinaca, tj. pripadnika različitih slovačkih zajednica.

Bez tendencije da se ovom prilikom ulazi u kompleksniju analizu vezanu za agrarni elemenat, odnosno fenomen „vezanosti za obradivu zemlju”, a u skladu sa prethodno navedenim, potrebno je istaći da upravo ovaj identitetski aspekt stanovnika Kovačice ima višedimenzionalne refleksije na nastanak i razvoj slovačkog naivnog slikarstva kao etno-antropološkog fenomena. Pored ovog elementa koji se reflektuje na čitavom nizu motiva kroz specifičan kolorit na slikama tzv. Kovačičke škole, izuzetno bitan segment predstavlja i izraženi konfesionalni identitet Slovaka koji žive u Kovačici (videti Obšust 2015).

Generalno posmatrano, Slovačko naivno slikarstvo u Srbiji predstavlja višedimenzionalni i raritetni etno-antropološki fenomen koji proističe, ali ujedno se i manifestuje na čitav dijapazon dinamičnih refleksija kompleksnih identitetskih praksi koje se odnose na grupne identitete pripadnika slovačke nacionalne zajednice u Republici Srbiji. U prvom redu, slovačko naivno slikarstvo (tzv. Kovačička škola) predstavlja korpus kontinuiranih „tradiconalnih znaja i veština” slovačke nacionalne zajednice u Srbiji u celini koje je nastalo iz niza društvenih konstelacija u lokalnoj mikro sredini – naselju Kovačica u Banatu. Od svog nastanka (1939. godine), kroz početak postepene afirmacije (1953. godine), odnosno dostizanja prepoznatljivosti slovačke naive u širem društvenom kontekstu i u širim okvirima (regionalnom – nacionalnom – svetskom), naivno slikarstvo Slovaka doživelo je različite forme koje se ispoljavaju u umetničkim izrazima preko šezdeset slikara koji su stvarali i koji stvaraju u različitim hronološkim kontekstima i društveno-političkim sistemima u poslednjih 90 godina. Kompleksnost kontinuiteta razvoja slovačke naive u Srbiji, iako je svakako imalo različite forme, u bazičnom smislu nije izgubilo osnovnu premisu koja je proistekla iz lokalne sredine i koja, posmatrana iz današnje perspektive, u velikoj meri utiče na refleksiju kolektivnog identiteta primarno etničkih Slovaka – stanovnika Kovačice, ali i generalno pripadnika slovačke nacionalne manjine u Republici Srbiji. Kao identitetski izraz samoukih umetnika, pripadnika slovačke etničke zajednice Evangeličke a. v. konfesionalne pripadnosti na prostoru Republike Srbije, danas slovačka naiva predstavlja društveni fenomen sa specifičnim kontinuiranim razvojem koje se prenosi sa generaciju na generaciju. Konsekventno: slovačko naivno slikarstvo u Srbiji predstavlja bitan kohezioni elemenat pre svega stanovnicima Kovačice, ali i pripadnicima slovačke nacionalne manjine u Republici Srbiji posmatrano iz opšte perspektive. U izvsnom smislu, a u skladu sa prethodno navedenim, slovačko naivno slikarstvo, između ostalog, u savremenom društvenom kontekstu predstavlja i svojevrsni medijum kroz koji pripadnici slovačke nacionalne zajednice iz Kovačice žele da se predstave Drugim,odnosno ostalima (onima koji nisu članovi zajednice). Od svog nastanka do danas, može se pratiti specifičan stil u izrazima umetnika, odnosno jedinstvena forma izražavanja koja se u suštini bazira na motivima ruralne zajednice (nekadašnji život Kovačice – svakodnevni život u selu, godišnji ciklusi itd.), odnosno motivi koji kroz specifičnu formu likovnog izraza (naglašeni kolorit koji proističe iz elemenata narodne nošnje, agrarnog karaktera zajednice, lokalnih narativa i konfesionalne pripadnosti) višedimenzionalno odražavaju svakodnevni život kako individualno umetnika, tako u prvom redu lokalne slovačke zajednice u Kovačici kao celine.


FUSNOTE:

[1] Slovaci koji žive na prostoru savremenih država i naseljavaju prostor, koji je u kontekstu stručne literature podveden pod geografski termin, odnosno konstrukt Donja zemlja, veoma često se identifikuju na takav način da etničkoj odrednici Slovak dodaju naziv države u kojoj žive, odnosno države rođenja. U tom smislu, ovakav oblik identifikacije u savremenom kontekstu predstavlja konciznije definisanu formu u odnosu na pojam donjozemski Slovaci koji se često koristi paralelno, a bio je upotrebljavan od naseljavanja Slovaka na različitim prostorima Donje zemlje do Prvog svetskog rata i to pre svega u kontekstu pojedinih političkih tendencija onovremenih predstavnika slovačkih intelektualnih elita koje su živele na različitim prostorima Donje zemlje u okviru jedinstvenog političkog entiteta, tj. u sklopu Austrougarske monarhije (videti Обшуст и Кузмановић 2020).

[2] Termin donjozemski Slovaci (Slovaci sa Donje zemlje), korišćen u kontekstu naučne i stručne literature (videti Botík 2007), izveden je iz termina Donja Zemlja, a njime se pak na generativnom nivou definiše prostorni kontekst na koji su se Slovaci doseljavali (videti Обшуст и Кузмановић 2020, 8–10).

[3] Ove varijacije u kontekstu primarne identifikacije (lokalne, regionalne, nacionalne i konfesionalne) ustanovljene su i antropološkim istraživanjima sprovedenim u nekoliko sela i naselja u kojima žive pripadnici slovačke nacionalne manjine. Odnosno, prilikom istraživanja na terenu sprovedenih sa preko stotinu ispitanika različite starosti, pola i stepena obrazovanja, metodom nestrukturisanog intervjua i metodom osmatranja sa učestvovanjem u Kovačici, Bačkom Petrovcu, Kisaču, Gložanu, Kulpinu, Pivnicama, Aradcu, Padini i Novom Sadu u periodu između 2011. i 2014. godine, ustanovljen je složen niz različitih oblika identifikacija respondenata koji se kreće od lokalnog, preko regionalnog do konfesionalnog i nacionalnog (videti Obšust 2012, 2015; takođe i Обшуст и Кузмановић 2020).

[4] U početku je pojam Donja zemlja (Dolná zem) predstavljao geografsku odrednicu kojom se imenovao deo jugoistočne Mađarske, da bi kasnije u okviru slovačke stručne literature ovaj termin dobio znatno šire značenje (Obšust 2015, 7). Odnosno, pod ovom odrednicom obuhvaćen je celokupni kolonizatorski proces, tj. seobe Slovaka sa prostora Slovačke na jug, iz toga su proizašla brojna naselja (enklave) na prostoru Mađarske, Srbije (Vojvodine), Rumunije i u manjoj meri Hrvatske (Slavonije), a kasnije i Bugarske (videti Botík 2007). Pri tome, neophodno je napomenuti da je pojam Délvidék (donji kraj), preuzet iz mađarske istoriografije, gde se njime označavaju ugarske južne pokrajine (Slavonija i Vojvodina), dok se termin Felvidék (gornji kraj) koristi za označavanje današnje Slovačke (Dugački 2011, 54). Slovački etnograf i profesor Jan Botik (Ján Botík), terminološku odrednicu donjozemski Slovaci definiše kao neku vrstu konstrukta koji u sebi obuhvata više formi kolektivnih identiteta, odnosno bez obzira na to što se donjozemski Slovaci identifikuju zajedničkim etnonimom Slovaci, oni se dele na više osnovnih grupa prema tome u kojoj državi žive (Obšust 2015, 8). U tom smislu se ispred osnovnog etnonima dodaje prefiks koji ukazuje na državu čiji su stanovnici i državljani. Tako se npr. za donjozemske Slovake koji žive na prostoru Mađarske koristi pojam mađarski Slovaci ili Slovaci u Mađarskoj, za one koji žive u Rumuniji u upotrebi je odrednica rumunski Slovaci, ili Slovaci u Rumuniji, itd. (videti Botík 2007). Profesor Miroslav Kmeć (Miroslav Kmeť), raspravljajući o karakteristikama odrednice donjozemski Slovaci, argumentovano ističe istorijsku činjenicu, da se nakon Trijanona, pod nazivom donjozemski Slovaci, ova odrednica odnosi na sve pripadnike ove etničke grupacije, koji žive južno od gornjeg toka Dunava i reke Ipelj. Dakle, pod pojmom donjozemski Slovaci podrazumevamo sve Slovake, koji su živeli (i do danas žive) na prostoru današnje Rumunije, Srbije, Hrvatske i Bugarske (Kmeť 2012, 10). Izuzev u kontekstu slovačke stručne literature, ovakva terminologija takođe se veoma često upotrebljava i u formi savremenih oblika identifikacije Slovaka iz konkretnih država. Pojmovi Donja zemlja i donjozemski Slovaci, kao i Gornja zemlja i gornjozemski Slovaci, koji se odnosi na Slovake na prostoru današnje Slovačke, pojavljuju se u izvorima još od osamnaestog veka i korišćeni su frekventno tokom celog devetnaestog veka (Divičanová 1996). Ana Divčanova (Anna Divičanová), koja je istraživala grupne identitete Slovaka u Bekeščabi u prošlosti, ukazala je kako je lokalni identitet bio daleko izraženiji oblik identifikacije nego što je to za bekeščabske Slovake predstavljala forma identifikacije njih kao donjozemskih Slovaka (videti Divičanová 2007). S druge strane, postoje i određeni izvori koji svedoče o pokušajima i inicijativi pojedinaca da još tokom druge polovine devetnaestog veka afirmišu donjozemske Slovake kao jedinstvenu teritorijalnu i etničku celinu (Botík 2011). Jednu od refleksija ovakve inicijative predstavlja i pokretanje časopisa Dolnozemský Slovák 1902. godine.

[5] Prema mišljenju dominantne većine autora koji su se bavili problematikom kolonizacije Donje zemlje, prostor na kojem su se tokom druge polovine osamnaestog i u devetnaestom veku formirale mnogobrojne međusobno udaljene slovačke enklave koje su bile grupisane u tri veće zone (oko Bekeščabe, oko Arada u rumunskom delu Banata i na prostoru današnje AP Vojvodine) i u kojima je krajem devetnaestog veka živelo oko 140 hiljada slovačkih kolonista (videti: Siracky 1975), predstavljao je i do 1918. godine izdvojeni prostor od teritorije tzv. Gornje zemlje tj. današnje Slovačke.

[6] Iako počeci slikanja u Kovačici sežu još u tridesete godine dvadesetog veka, značajniju ekspanziju naivna umetnost imala je od sredine pedesetih godina da bi kulminirala tokom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog veka kada su dela pojedinih slikara poput Martina Jonaša i Zuzane Halupove postala poznata u svetskim okvirima. Još 1955. godine u Kovačici je otvorena prva galerija naivne umetnosti u SFRJ a 1952. godine je organizovana prva zajednička izložba slikara naivaca u Kovačici. Najveće interesovanje za naivnu umetnost u Kovačici postojalo je tokom sedamdesetih i u manjoj meri osamdesetih godina dvadesetog veka kada su brojna dela otkupljena od strane mnogih svetskih galerija i kada su brojne poznate ličnosti poput npr. nekih holivudskih glumaca posetili Kovačicu zbog njenih slikara. Od sedamdesetih godina do danas su slovački slikari iz Kovačice izlagali na više stotina izložbi u nekoliko desetina država sveta. Tako je npr. samo privatna galerija “Babka” iz Kovačice u protekle dve decenije organizovala preko 120 izložbi po celom svetu. Specifičnost naivnog slikarstva u Kovačici, ali i u susednoj Padini je u tome što se većina slikara naivaca bavilo ili se bavi primarno poljoprivredom ili ređe zanatstvom što se prilično odražava i na izbor motiva na njihovim slikama. Odnosno, sa izuzetkom nekoliko njih, slikarstvo je većini slikara predstavljalo i predstavlja hobi a ne primarno zanimanje, iako pojedinci od njega imaju određene prihode. Od pedesetih godina dvadesetog veka do danas, slikarstvom se u Kovačici bavilo čak 46 umetnika slovačke nacionalne pripadnosti a danas je aktivno njih tridesetak. Najčešći motivi na slikama dominantne većine naivnih slikara predstavljaju zemljoradnja i stočarstvo što su inače najčešća zanimanja većine stanovnika u Kovačici koja su u prošlosti predstavljala grane privređivanja kojima se bavilo skoro celo selo. Bez obzira na različite motive zastupljene na slikama, kao i na specifičnosti različitih formi predstavljanja koje variraju u zavisnosti od konkretnog slikara, posmatrano u celini, praktično na svim slikama predstavljeno je selo – Kovačica sa crkvom kao središnjim objektom. Pri tome je skoro po pravilu prošlost Kovačice shvaćena i naslikana na idealistički način sa nizom elemenata iz slovačke narodne kulture. Izuzev što se nalazi na većini slika u pozadini, crkva na pojedinim slikama predstavlja centralni motiv. Tako se hram u prvom planu pojavljuje na slikama koje su u vezi sa godišnjim ciklusom praznika, kao i sa životnim ciklusom (Благојевић 2012, 191). Opširnije o slovačkoj naivnoj umetnosti u Kovačici videti u (Церовић 1974). O naivnom slikarstvu u Kovačici kao izvoru za antropološka i etnološka proučavanja etnokulturnog identiteta Slovaka, videti u (Благојевић 2012).

[7] Prilikom razgovora obavljenog sa jednom od najpoznatijih slikarki starije generacije Alžbetom Čižikovom u njenom ateljeu koji se nalazi u sklopu kompleksa galerije naivne umetnosti u Kovačici, moja sagovornica je istakla „kako na brojnim slikama na kojima je predstavljena Kovačica u prošlosti, veoma često ona slika i sebe kao dete”. Odnosno, na pojedinim slikama koje su tematski vezane za različite motive iz životnog ciklusa Čižikova povremeno „slika sebe” pri čemu kroz specifične forme (motive na slikama) predstavlja i „neka svoja osećanja koje je imala kao dete” poput „nekih strahova” (npr. pijavice u ritu) i sličnog. Čižikova je prilikom razgovora posebno istakla „kako je ponosna na svoju sliku koju je naslikala tokom bombardovanja 1999. godine a koja se nalazi u zgradi opštine u sali u kojoj se održavaju venčanja pred matičarem”. Na slici su naslikane četiri svadbe različitih etničkih zajednica koje žive u opštini Kovačica, odnosno na slici je jedna pored druge prikazana „slovačka, mađarska, srpska i rumunska svadba” pri čemu su učesnici svake od svadbenih povorki prikazani u njihovim „tradicionalnim nošnjama”. Čižikova je istakla da je ovom slikom „želela da ukaže kako su svi ljudi jednaki bez obzira na njihovu nacionalnost”. Ovo delo je inače veoma interesantno u kontekstu analiza motiva Drugog na delima kovačičkih slikara.

[8] Dok su pojedini ispitanici često isticali kako je Kovačica postala „poznata u celom svetu zbog svojih slikara” i kako su „zbog Jonaša i Halupove u Kovačicu došli čak i Rolingstounsi, Pele, Miteran i mnogi holivudski glumci”, deo ispitanika je kritikovao „slikare naivce” a posebno mlađe autore ističući da „oni ne znaju da slikaju”, „da slikaju kao deca”, „kako slikaju gluposti”, „kako im je bitna samo zarada”, „kako jedna novopečena slikarka pored slika ljudima koji iz Beograda dođu da posete galeriju nudi na prodaju i domaći sir i time bruka i sramoti sve Kovačičane” i slično. Ovakve stavove o „bezveznom slikanju” ili „slikanju kao kod dece” pojedini sagovornici su istakli i za Halupovu, kao i za mnoge druge slikare. Ipak, generalno posmatrano, većini sagovornika je u izvesnom smislu imponovalo što je Kovačica „postala poznata u svetu”, zbog svojih slikara. O značaju koji se pridodaje kovačičkim slikarima u lokalnoj zajednici, izvesne indicije pruža i činjenica da je tokom NATO agresije 1999. godine, prema rečima jednog od mojih sagovornika, u Kovačici „kružila priča kod starijih žena kako Kovačica neće biti bombardovana samo zbog slikara”. Treba napomenuti da su sagovornici isticali da slike ne kupuje skoro niko iz Kovačice, već da se one prodaju samo ljudima koji dođu da posete galeriju a posebno „u inostranstvu”, iako je poslednjih godina „interesovanje manje nego ranije”.


BIBLIOGRAFIJA

Bauman, Gerd. 1999. The Multicultural Riddle: Rethinking National, Ethnic and Religious Identities. London: Routledge.

Благојевић, Гордана. 2012. „Наивно сликарство као прича о етнокултурном идентитету Словака у Србији – пример Ковачице”. Зборник Матице српске за друштвене науке 139: 185–195.

Botik, Jan. 1980. Slovaci vo svete 1. Martin: Matica slovenska.

Botik, Jan. 2007. Etnicka historia Slovenska. K problematike etnicity, etnickej identity, multietnickeho Slovenska a zahraničnych Slovakov. Bratislava: Luč.

Botik, Jan. 2011. Dolnozemski Slovaci: tri storočia vystahovaleckych osudov sposobu života a identity Slovakov v Maďarsku, Rumunsku, Srbsku a Bulharska. Nadlak: Vydavatelstvo Ivan Krasko.

Clifford, James. 1988. The Predicament of Culture: Twentieth-Century Ethnography, Literature, and art. Cambridge. Mass: Harvard University Press.

Divičanova, Anna. 1996. „Vyvojove premeny tradičnej kultury Slovakov v Maďarsku”. In Atlas ļudovej kultury Slovakov v Maďarsku, 7–36. Bekešska Čaba: Vyskumny ustav Slovakov v Maďarsku.

Dugački, Vlatka. 2011. „Slovačke manjinske tiskovine u međuratnoj Jugoslaviji (1918–1941)”. Studialexicographica 9 (2): 51–84.

Eriksen, Tomas H. 2004. Etnicitet i nacionalizam. Beograd: Biblioteka XX vek.

Hall, Stuart. 2001. „Kome treba identitet”. Reč 64: 215–234.

Kmeť, Miroslav. 2012. Krátke dejiny dolnozemských Slovákov 1. Nadlak: Vyd. Ivan Krasko

Obšust, Kristijan. 2012. Refleksije slovenstva i pojedini aspekti identifikacijskih odnosa među stanovnicima naselja Stara Pazova: Sondažna istraživanja. Beograd: Centar za alternativno društveno i kulturno delovanje.

Obšust, Kristijan. 2015. Prilog proučavanju kolektivnih identiteta Slovaka u Srbiji: grupni identiteti i savremeni oblici identifikacije stanovnika naselja Kovačica. Novi Sad: Zavod za kulturu vojvođanskih Slovaka.

Обшуст, Кристијан и Кузмановић, Небојша. 2020. Колективни идентитети Словака у Србији: значај словачких културних и просветних институција и конфесионалног идентитета за конструисање и рефлексије националног идентитета Словака у Србији – Друго издање. Нови Сад: Архив Војводине.

Обшуст, Кристијан и Кузмановић, Небојша. 2020. О карактеристикама групних идентитета припадника словачке националне мањине у Републици Србији”. АРХЕОН – Часопис Архива Војводине 3 (3): 377–389.

Obšust, Kristijan. 2021. Slovaks in Serbia: Some elements of their collective identity. Portal Arhiva Vojvodine – ARHIVUM. 

Siracky, Jan. 1975. „Dolna zem a Slovaci. Historicka načrt”. Slovensky narodopis 23: 173–182.

Siracky, Jan. 1980. Slovaci vo svete 1. Martin: Matica slovenska.

Smit, Antoni D. 2010. Nacionalni identitet. Beograd: Biblioteka XX vek.