AUTOR: Kristijan Obšust

Apstrakt:

U radu su ukratko predstavljene osnovne osobenosti materijalne kulture karakteristične za period postojanja Velikomoravske kneževine, odnosno specifičnosti sakralne arhitekture, nekropola, tipova nakita, predmeta svakodnevne upotrebe, kao i naoružanja i opreme političkog entiteta, koji se u istorijskim izvorima pominje kao Magna Moravia, tj. pod nazivom Velika Moravska.U završnom delu članka, a u skladu sa prethodno pruženim osnovnim pregledom materijalne kulture, ukratko je ukazano i na pojedine segmente društvenog uređenja Velikomoravske kneževine. Rad je u hronološkom kontekstu fokusiran na period od kraja osmog do sredine desetog veka, odnosno na nešto širi vremenski okvir od onog tokom kojeg je ova državna tvorevina postojala. U smislu arheološke terminologije, hronološki okvir fokusa ovog rada se podudara sa vremenskim okvirom koji je u okviru češke stručne literature označen kao střední doba hradištní i koji je okvirno datovan u period između 800. i 950. godine, odnosno koji u najvećoj meri korespondira sa periodom postojanja Velike Moravske.   

Ključne reči: Velikomoravska kneževina, Kneževina Velika Moravska, Magna Moravia, materijalna kultura

Uzimajući u obzir širinu i složenost tematike na koju je fokusiran ovaj članak, jasno je da se nije težilo nikakvoj detaljnijoj analizi već samo najosnovnijem pregledu opštih karakteristika koje se odnose na pojedine aspekte materijalne kulture, načine sahranjivanja, kao i sakralne arhitekture iz perioda Velikomoravske kneževine. Izrazito je teško, imajući u vidu da se izučavanju Velike Moravske posvećuju obimne naučne monografije (videti Dostál 1966; Dekan 1976; Kučera 2005; Třeštík 2011; Měřínský, 2006), na nekoliko stranica teksta obuhvatiti sve bitne segmente vezane za materijalnu kulturu ovog političkog entiteta, a da se pri tome izbegne površnost same analize. Međutim, s obzirom na to da ova tematika do sada nikada nije obrađena na srpskom ili na nekom od južnoslovenskih jezika u kontekstu ovakvog pristupa, bez obzira na izrazitu limitiranost ovog teksta, ipak su pruženi najosnovniji podaci u kontekstu njegove teme. Takođe, iako istorija Velikomoravske svakako predstavlja izuzetno bitnu tematiku u kontekstu poznavanja prošlosti slavofonih etničkih zajednica, a indirektno i značajnu temu za srpsku srednjovekovnu istoriju i arheologiju, pomalo je neshvatljivo da u okviru naučne i stručne periodike na srpskom jeziku zapravo nije postojao ni jedan tematski članak posvećen ovoj tematici sve do 2014. godine (videti Obšust 2014). Uzimajući u obzir prethodno navedeno odsustvo naučno-popularnih, preglednih i naučnih članaka vezanih za Velikomoravsku kneževinu, može se pretpostaviti da će ovaj kratki prilog, iako krajnje limitiran s obzirom na kompleksnost teme, imati određeni edukativni značaj. 

Prilog: A
Prilog: B

Nekoliko izdvojenih primera sakralne arhitekture na prostoru Velike Moravske

Prve sakralne građevine na prostoru Velike Moravske (Prilog: A), sudeći prema rezultatima arheoloških iskopavanja, datovane su na početak devetog veka. Sasvim je moguće da su u ovom prvom periodu crkve građene pretežno od drvenog materijala, što se uostalom i smatralo uobičajenim do četrdesetih godina dvadesetog veka (Lutovský 2001, 14). Istraživanja najznačajnijih urbanih centara Velike Moravske kao što su arheološki lokaliteti: Mikulčice, Stare Město na Valách, Uherské Hradiště i drugi, omogućila su uvid u arhitekturu sakralnih objekata. Najveći broj ostataka crkava je konstatovan na prostoru arheološkog lokaliteta Mikulčice (videti Lumír 2001). U sklopu areala Mikulčice (Prilog: B) pronađeni i istraženi su ostaci dvanaest crkava, pri čemu sedam u okviru unutrašnje fortifikacije, a pet u širem arealu. Ujedno, u Mikulčicama se nalaze i ostaci najveće crkve koja je do sada pronađena na prostoru Velike Moravske. Radi se o bazilici dužine 36,5 m, sa tri broda (Prilog: I, 1). Izuzev nje, otkrive su i rotonde od kojih treba izdvojiti onu sa dve apside koja se vodi kao crkva br. 6 (Prilog: I, 2). Na lokalitetu Staroměstsko-uhersko hradište i u njegovoj okolini otkriveno je nekoliko crkava (Prilog: II, 1, 3, 4 i 5), kao i podoris rotonde ispod današnje crkve Sv. Mihaila (Prilog: III, 2). Većina crkava se na osnovu nekropola koje se nalaze oko njih datuju u prvu polovinu devetog veka. Od većine sakralnih objekata su sačuvani samo delovi podorisa koji ne dozvoljavaju bliže datovanje na osnovu stilskih karakteristika. Većina crkava je bila dužine između 10,5 m i 35 m i širine od 7,1 m  do 10,7 m (Dostál 1966, 17). Najčešće su građene od lomljenog kamena koji je spajan krečnim malterom sa primesama paljene gline. Unutrašnji, a možda i spoljašnji zidovi, bili su ukrašavani freskama o čemu svedoče sačuvani ulomci, odnosno fragmenti. Pretpostavlja se, da su u freskoslikarstvu preovlađivali figuralni i geometrijski motivi.

Prilog: I
Prilog: II

U ruralnijim područjima, odnosno u seoskim sredinima, sakralna arhitektura je bila daleko skromnija od one u razvijenijim centrima, pri čemu su crkve najčešće građene skromno od drvenih materijala. Svakako, bez obzira na načine gradnje, razvoj sakralne arhitekture u provincijalnim delovima Velikomoravske pruža izuzetno značajne indicije vezane za praćenje i specifičnosti procesa hristijanizacije stanovništva tokom devetog i desetog veka. Od većine sakralnih objekata izgrađenih tokom postojanja Velikomoravske, do danas su sačuvani samo delovi podorisa koji ne dozvoljavaju koncizno datovanje na osnovu arhitektonskih i stilskih karakteristika. Usled toga, crkvene građevine se datuju na osnovu grobnih priloga, tj. na osnovu inventara pronađenih na nekropolama koje su najčešće bile locirane u okolini njih. Jedini izuzetak u kontekstu očuvanosti predstavlja Crkva Sv. Margite u Kopčanima u današnjoj Slovačkoj (Prilog: C) koja je sagrađena krajem devetog veka i koja je praktično u potpunosti zadržala izvorni oblik što je čini jednom od najstarijih crkava u srednjoj Evropi, a ujedno i jedinim sačuvanim sakralnim objektom iz vremena Velikomoravske (Obšust 2020).

Prilog: III
Prilog: C

Načini sahranjivanja i nekropole

Većina podataka koja svedoči o načinu sahranjivanja u periodu střední doby hradištní dobijena je pre svega istraživanjem nekropola Mikulčice, Břeclav-Pohansko, Sady, Modrá, kao i drugih lokaliteta. Borivoj Dostal (Bořivoj Dostál) u svojoj kapitalnoj publikaciji iz 1966. godine navodi da je na prostoru Velike Moravske konstatovano 156 lokaliteta na kojima je registrovano više od 5700 pojedinačnih grobova, odnosno ukopa. Grobovi koje se datuju u střední doby hradištní se prema načinu sahranjivanja razlikuju od prethodnih perioda. U ovom razdoblju koji se približno poklapa sa vremenom egzistiranja Velike Moravske kao političkog subjekta, preovlađuje skeletno sahranjivanje. Konstatovano je sahranjivanje pod humkama, odnosno mogilama, kao i sahranjivanje ispod zemlje na ravnim površinama. Postoje i retki primeri spaljivanja pokojnika, tj. sahranjivanja u urnama, što je bila odlika ranijih perioda. Uređenje grobnih jama je različito, sa različitim vrstama materijala (kamen ili drvo), a grobovi su najčešće poređani u nepravilnim položajima (Dostál 1966, 17). U većini grobova konstatovani su različiti prilozi. Najčešće je u pitanju keramika, ali nisu retki ni nalazi nakita, oružja i oruđa. Izuzev priloga, raspoznaju se i ostali vidovi još uvek u tom periodu preživelih recidiva starijih paganskih običaja kao što su naznake paljenja grobova, ostaci simoličkog, tj. ritualnog lupanja posuda i drugog.

Sam položaj nekropola u odnosu na naselja je različit. Kada se radi o utvrđenim mestima, nekropole su najčešće bile unutar fortifikovanog prostora koncentrisane oko crkava, a samim tim i u blizini stambenih kuća. Nije retka pojava da se izdvojeni grobovi, ili manja grupa njih, često nalazi i na prostoru između samih kuća, pri čemu je inventar ovih grobova po pravilu veoma siromašan (Dostál 1966, 17). Postoje i primeri kada se nekropole nalaze izvan naselja, što je slučaj pretežno sa manjim i ruralnijim mestima. Već je pomenuto da položaji nekropola nisu uniformni, ali se može generalizovati i izvesti zaključak da su se groblja nalazila pretežno na suvom i najčešće uzdignutom terenu. Generalno posmatrano, preovlađuje sahranjivanje na ravnim površinama i takve nekropole su najčešće locirane u blizini sakralnih objekata. Nije isključeno ranije postojanje markera koji su označavali mesto na kom se grob nalazi i koji su mogli biti od drveta ili kamena. Broj grobova kao i njihov raspored, ali i međusobno rastojanje u nekropoli, međusobno variraju. U tom kontekstu, postoje primeri gde su grobovi raspoređeni oko jednog centralnog groba, zatim gde su poređani u jedan ili više redova koji su u većoj ili manjoj meri pravilno načinjeni. Takođe, nije retkost da su grobovi razvrstani u više manjih grupa, a nailazi se i na primere gde su poređani kružno. Ukoliko se nekropola nalazi oko crkve, raspored grobova zavisi upravo od samog objekta. Ovakvi primeri su utvrđeni na brojnim lokalitetima, a veoma dobar primer ovakve koncentracije ukopa predstavlja nekropola locirana oko crkve br. 6 u Mikulčicama (Prilog: I, 2). Iako se pretpostavlja da su nekropole obrazovane naknadno oko sakralnih objekata, nije isključeno da su pojedini grobovi mogli postojati i pre same izgradnje crkvene građevine. Grobovi oko crkava su brojni i često se nailazi na primere da se više grobova nalazilo na istoj lokaciji što ukazuje da je postojalo po nekoliko slojeva sahranjivanja, odnosno ukopa. Grobovi oko verskih objekata obično imaju najvrednije priloge koji se reflektuju pre svega u skupocenom nakitu pri čemu različiti primerci nakita često predstavljaju import, a ne delo lokalnih radionica. Na ovakvim lokacijama konstatovane su i česte sahrane ratnika. Prethodno navedeno ukazuje da su groblja oko crkava u prvoj polovini devetog veka bila rezervisana za viši sloj stanovništva, odnosno na onovremene izražene klasne razlike. 

Sahranjivanje pod mogilama na prostorima Velike Moravske nije skoro nikada izolovano, već se po više mogila obično nalaze raspoređene na uskom prostoru, čineći time neku vrstu nekropola (Lutovský 2001, 192). Mnoge mogile (humke) su do danas sačuvale svoj oblik. Još uvek nije razjašnjeno da li su se u njima sahranjivali pripadnici određenih plemena ili stanovništvo koje se isključivo bavilo stočarstvom. Sahranjivanje pod mogilama se sreće na širim prostorima Moravske. Pojedini istraživači su ranije nastojali da ovaj način sahranjivanja objasne razlikom u statusu, ali su ovakva tumačenja danas u potpunosti isključena. Sahranjivanje pod mogilama se može tumačiti kao tipičan paganski način sahranjivanja, koji je u pojedinim oblastima preživeo i u kasnijim periodima hrišćanstva (Dostál 1966, 19). Grobni prilozi su najčešće skromni. Najpoznatije nekropole sa ovakvim načinom sahranjivanja su: Strážovice, Bojkovice, Hluk, Žlutava, Jarohněvice i druge. Mogile su okruglog ili ovalnog oblika i u njima može biti jedna ili više sahrana. Postoje i kombinovani načini sahrana u pojedinim mogilama, kao uostalom i na samim nekropolama. Sama veličina mogila varira i kreće se od dva do preko petnaest metara, a isto je i sa visinom koja je u rasponu od trideset cm, pa čak do preko dva metra.

Prilog: IV

Uređenje grobnih jama kod ravnih grobova se međusobno razlikuje i može se govoriti o nekoliko osnovnih tipova sa raznim varijacijama (Prilog: IV, 1–8). Pokojnik je mogao biti položen u raku, oko njega je moglo biti poređano kamenje, mogla je postojati drvena konstrukcija itd. Sama veličina jama, kao i njeno uređenje, prvenstveno je zavisila od društvenog statusa i materijalnih mogućnosti pokojnika, ali je često bila uslovljena i samom konfiguracijom terena. Što se tiče sahranjivanja pokojnika u mogilama, takođe se nailazi na različite oblike (Prilog: V, 1–10). U samom nasipu mogila često se nalaze ulomci keramike, a konstatovani su i tragovi gorenja (ritualnih obreda). U samim nasipima mogila često je postojao i tzv. plašt, odnosno nasuto kamenje unutar humke iznad pokojnika ili urne. Mogile sa biritualnim načinom sahranjivanja se smatraju najstarijim grobovima iz perioda u arheološkoj terminologiji označenog kao střední doby hradištní.

Prilog: V

Prilikom svojih istraživanja, još je čuveni češki arheolog Lubor Niederle (Lubor Niederle) grobove sa spaljenim pokojnicima u mogilama podelio na dva osnovna tipa: na one gde se urne nalaze u samoj mogili i na one gde se urna nalazi u jami ispod humke (videti Dostál 1966, 24). Kod onih mogila u kojima nije pronađena urna se pretpostavlja da je ona sa spaljenim ostacima  morala biti postavljena u formi nekakve konstrukcije koja se nalazila na samoj površini nasipa humki. Takođe, utvrđeno je i postojanje mogila u kojima su se ostaci i pepeo pokojnika nalazili razbacani unutar same humke, odnosno izvan i bez urne. Skeletno sahranjivane (inhumacija) pod mogilama takođe se može razvrstati u sahrane ispod nasutih mogila i na one u samim mogilama. Kod ova dva tipa razlikujemo više varijanti (Prilog: V, 1, 3, 5, 8, 9, 10).

Orijentacija pokojnika kod svih načina sahranjivanja je najčešće bila prema zapadu, odnosno glava je bila položena prema zapadu, a noge prema istoku. Uočeno je i manje odstupanje od standardne orijentacije, što se objašnjava različitim položajem sunca na istoku tokom različitih godišnjih doba. Položaj skeleta je skoro uvek opružen, na leđima sa rukama pored tela i lobanjom na potiljku. Slučajevi kada su lobanje okrenute na stranu objašnjavaju se faktorima koji nemaju veze sa ritualom sahranjivanja, već su pre svega mehaničkog karaktera (pritisak zemlje i slično). Veoma su retka odstupanja od standardnog načina sahranjivanja i ovakve sahrane (skelet ležeći na boku, zgrčeni položaj skeleta i sl.) po pravilu se nalaze na rubovima nekropola. Ovakvi izolovani slučajevi ukopa se interpretiraju na način da su ovako sahranjene individue mogle predstavljati robove, neprijatelje, samoubice ili osobe izopštene iz zajednice.

U grobovima se često nalaze brojni i različiti prilozi koji pružaju dragocena svedočanstva, ne samo o samom načinu sahranjivanja, nego i o nošnji i o predmetima iz konkretnog perioda generalno. Skoro svi nalazi sa kojima se danas disponuje potiču upravo iz grobova, odnosno predstavljaju artefakte pronađene prilikom istraživanja nekropola. Prilozi u grobovima se mogu podeliti na dva osnovna tipa, odnosno na predmete koji su se u grobovima našli u svojstvu pogrebnih darova (ritualni i religijski karakter), kao i na one koji su u grobove stavljani bez posebnog kultnog, apotrofejskog i ritualnog značaja, poput metalnih delova odeće, ostataka same konstrukcije groba i sličnog. Ponekad je veoma teško napraviti konciznu distinkciju između ova dva tipa i njeno određivanje prvenstveno zavisi od samog položaja predmeta u grobu. Tako na primer, ukoliko se naušnica nalazi dalje od lobanje, ona će se smatrati pogrebnim darom, ali ako je njen položaj u grobu lociran blizu lobanje, biće interpretirana kao predmet bez kultnog značaja (videti Dostál 1966, 27). U grobovima se najčešće nalaze keramičke posude i ostaci okovanih kofa, a u velikom broju su prisutni i razni oblici nakita, oružje, predmeti svakodnevne upotrebe i ostalo. Pojedine vrste nalaza, kao što je to slučaj sa naušnicama vizantijsko-orijentalnog tipa, konstatovane su samo na malom broju lokaliteta i to pretežno u urbanijim središtima. Velika koncentracija iste vrste nalaza na određenoj teritoriji može predstavljati indiciju da je u blizini postojao centar za izradu tih predmeta. Položaj oružja u grobu pruža indicije na kakav je način ono nošeno, ali ovakva tumačenja je ipak potrebno prihvatiti uz rezervu, odnosno u kontekstu hipoteze. Na osnovu arheoloških istraživanja došlo se do različitih saznanja o brojnim ritualnim praksama i obredima koji su se odvijali tokom samog čina sahranjivanja ili nakon njega. Tako su npr. konstatovani postupci koji svedoče o praktikovanju mnogih paganskih običaja koji su se zadržali i nakon procesa hristijanizacije. Nalazi kao što su: razbijene posude, ostaci loženja vatre na grobovima, nalazi ostataka ljuske jajeta kao pogrebnih priloga, ostaci pogrebne dace (trizne) i mnogi drugi, svedoče o praktikovanju brojnih rituala koji su preživeli iz ranijih perioda i koji u tom kontekstu predstavljaju starije tradicije lokalnih etničkih i kulturnih grupa.

Tipovi nakita na prostoru Velike Moravske

Nakit devetog i desetog veka sa prostora Velike Moravske, na osnovu podele koju je inicijalno izvršio Lubor Niederle, a dopunio Jan Eisner (Jan Eisner), može se podeliti na dve osnovne grupe. Prva grupa se označava terminom podunavska, i ona predstavlja tzv. narodnu formu nakita. U suštini, čine je jednostavni oblici nakita rasprostranjeni na celom području Velike Moravske, koji su najčešće izrađivani od bronze (videti Lutovský 2001, 322–323). Ovaj tip karakterišu naušnice jednostavne izrade. Termin podunavska grupa označava domaće, odnosno lokalno poreklo ovih jednostavnih oblika. Drugu grupu čini nakit tzv. vizantijsko-orijentalnog tipa koji predstavlja složene oblike od skupocenih materijala. Različiti primerci nakita iz ove grupe konstatovani su samo u razvijenim urbanim centrima Velikomoravske, uz izuzetak jednostavnijih oblika grozdolikih naušnica. S obzirom na finese izrade i materijala, danas se smatra da je nakit ovog tipa predstavljao vlasništvo viših slojeva stanovništva. Do rezultata do kojih se došlo istraživanjem vodećih centara Velike Moravske tokom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog veka, zaključeno je da ove forme nakita predstavljaju import iz jugoistočne Evrope i Vizantije. Vrhunski primerci izrađeni tehnikama filigrana i granulacije od skupocenih metala (srebra i zlata), predstavljaju sam vrh velikomoravske umetnosti. Ova grupa nakita se takođe označava i terminom velegradski nakit (Šperk Veligradský),a takođe se u stručnoj literaturi pominje i kao tzv. staroměstký tip. Sam naziv proističe iz činjenice što je na ovim eponimnim lokalitetima pronađen veliki broj naušnica ovog tipa, ali i kako bi se ukazalo na njihovu lokalnu proizvodnju. Prototip ovog tipa koji se datuje u drugu polovinu devetog veka i čiji uzori imaju vizantijsko poreklo, predstavla nakit tzv. podunavskog tipa.

Različiti tipovi i klasifikacija naušnica

U ovom delu članka u formi taksativnog kataloškog pregleda, predstavljeni su osnovni tipovi naušnica koji se pojavljuju na prostoru Velike Moravske tokom devetog veka. Prikazani su samo pojedini nalazi koji oslikavaju karakteristike svoje tipološke grupe. Analize tipova, njihova komparacija kao i pravljenje obimnijeg kataloškog pregleda prevazilazi gabarite ovog teksta, te je u tom kontekstu predstavljen samo najosnovniji, opšti pregled. Kod imena pojedinih tipova ostavljani su nazivi koji se koriste u sklopu češke stručne terminologije. Bitno je napomenuti da se mnogi tipovi naušnica u zavisnosti od različitih istraživača datuju u drugačije vremenske okvire. U konkretnom pregledu koji sledi korišćeno je datovanje prema B. Dostalu, koje se još uvek smatra najrelevantnijim.

Naušnice podunavskog tipa – U kontekstu njihove interne klasifikacije, razlikuju se sledeće grupe: A. jednostavne kružne naušnice (karike), koje su nalažene se na svim prostorima gde su živela slovenska plemena i čije je datovanje određeno na period od sedmog do trinaestog veka. Izrađivane su od uvijene tanke žice (Prilog: VI, 1–4).  B. naušnice sa okicama na završetku (náušnice s očkem), rasprostranjene su kao i prethodni tip. Istraživači ih različito datuju. Na prostoru koji je obuhvatala Velikomoravska obično se datuju u drugu polovinu IX, kao i u ceo X vek (Prilog: VI, 5 i 6). C. naušnice sa „S” završetkom, pravljene su od tanke žice i istraživači ih različito datuju. Na prostoru Velikomoravske su zastupljene od kraja VIII do početka desetog veka pri čemu su najčešće u devetom veku (Prilog: VI, 7).  Č. naušnice sa završetkom u obliku meandra, datiraju se na različite načine od kraja sedmog ili od početka devetog, pa sve do kraja desetog ili do početka jedanaestog veka (Prilog: VI, 8 i 9). Ć. naušnice sa spiralnim završetkom na prostorima Velike Moravske se datuju od kraja devetog do početka jedanaestog veka (Prilog: VI, 10–12). Kod ovog tipa se razlikuju različiti varijateti sa privescima (Prilog: VI, 13–18). D. naušnice sa trubastim priveskom (náušnice s trubičkovitými závěsky), pojavljuju se pred kraj devetog, a naročito su zastupljene u prvoj polovini desetog veka (Prilog VI, 19). 7. naušnice sa šupljim neukrašenim kuglicama (Prilog: VI, 20–31) koje su na osnovu broja kuglica klasifikovane u četiri varijante. Kod ovog tipa naušnica, pojedine kuglice su izrađene u filigran tehnici (Prilog: VI, 23). Datovanje je različito i varira u zavisnosti od različitih varijateta od devetog do kraja desetog veka. DŽ. naušnice karantanskog tipa (Prilog: VI, 32).

Prilog: VI

Naušnice vizantijsko-orijentalnog tipa – U kontekstu njihove interne klasifikacije, razlikuju se sledeće grupe sa dodatnim varijatetima u okviru njih: A. grozdolike naušnice koje su najzastupljenije i koje su jedine od vizantijsko-orijentalnog tipa naušnica konstatovane i u provincijskim centrima Velike Moravske. One su ujedno vremenom prodrle i u Belobrdsku kulturnu grupu. U internoj klasifikacijskoj podeli navedene grupe razlikuju se sledeći varijateti poput:jednostavnih grozdolikih naušnica koje se datuju u deveti i deseti vek (Prilog: VII, 1–7); naušnica sa obostranim grozdovima čije je datovanje određeno od kraja devetog do početka desetog veka i koje je prema načinu izrade mogu biti sa livenim ili sa grozdom rađenim u tehnici granulacije (Prilog: VII, 8–14); grozdolikih naušnica sa ukrašenim donjim delom,  kod kojih je donji polukrug naušnice ukrašavan filigranom ili granulacijom (Prilog: VIII). Nalažene su u više varijanti i pojavljuju se samo u arealu urbanizovanih gradskih centara. Datovane su na kraj devetog i u prvu polovinu desetog veka (Prilog: VII, 15–28); grozdolikih naušnica ukrašavanih i na gornjem delu, kod kojih postoji šest različitih varijanti i koje se datuju na kraj devetog i u prvu polovinu desetog veka (Prilog: VII, 29–34); grozdolikih naušnica od isprepletane žice, koje se datuju na kraj devetog i u prvu polovinu desetog veka (Prilog: VII, 35–39); grozdolikih naušnica sa grozdolikim priveskom, kod kojih je šuplji privezak najčešće ukrašen granulacijom (Prilog: VII, 40 i 41).  B. naušnice sa jagodama takođe imaju internu klasifikacijsku podelu u okviru koje se razlikuju  sledeći varijateti poput: naušnica sa četiri jagode, datuju se u poslednju trećinu devetog i prvu polovinu desetog veka i pravljene su u tehnici granulacije (Prilog: VII, 1–11); naušnica sa tri jagode, konstatovane su samo na lokalitetu Staré Město (Prilog: VII, 12 i 13); naušnica sa sedam jagoda, koje predstavljaju mlađu varijantu od prethodna dva varijateta i datuju se na sam kraj devetog i u prvu polovinu desetog veka. Javljaju se u različitim oblicima isključivo u urbanim centrima. Rađene su tehnikom granulacije (Prilog: VII, 14–17); naušnica sa većim brojem jagoda, koje su pronađene samo na dva lokaliteta, odnosno na Mikulčicama i na lokalitetu Staré Město (Prilog: VII, 18–19); naušnica sa jagodama i lančićima, pravljene su u tehnici granulacije i predstavljaju izuzetno retke nalaze (Prilog: VII, 20). C. naušnice sa korpicamau kontekstuinterne podele ovog tipa imaju sledeće varijatete: naušnice sa četiri, šest i sedam korpica, datuju se u kraj devetog i u prvu polovinu desetog veka (Prilog: VII,  21, 25, 26, 27), izrađivane su tehnikom filigrana i često od zlata; naušnica sa devet korpica, karakteristične su za period od kraja devetog i tokom prve polovine desetog veka. (Prilog: VII, 22–24). Povremeno je kod ove varijante naušnica među korpicama bila usađena perla. Č. lunaste naušnice predstavljaju poslednju grupu tzv. vizantijsko-orijentalnog tipa, pri čemu se u okviru interne klasifikacije lunastih naušnica izdvajaju varijateti poput: lunastih naušnica sa lančićima, koje se datuju se u deseti vek (Prilog: VIII, 15–17); lunastih naušnica sa jagodama, čije je datovanje određeno na široki vremenski period od sedmog do jedanaestog veka (Prilog: VIII, 19–21); lunastih naušnica sa grozdolikim privescima, koje su datovane u deseti i jedanaesti vek (Prilog: VIII, 26–33); kolonastih (Sloupečkové) naušnica, koje su konstatovane u pet različitih varijacija i koje se datuju u poslednju trećinu desetog veka (Prilog: VIII, 1–14); kao i drugih različitih retkih varijanti lunastih naušnica (Prilog: VIII, 20).

Prilog: VII
Prilog: VIII

Ostale vrste nakita

Ogrlice su takođe predstavljale sastavni deo ženske nošnje. Sastojale su se od koštanih, kamenih, metalnih, glinenih, staklenih ili ćilibarskih perli. Najređe su perle od gline i ćilibara, dok su najzastupljenije od stakla (Dostál 1966, 45). Same perle su bile ukrašavane na različite načine u zavisnosti od toga od kog su materijala. Prema načinu ukrašavanja i materijalu izrade, podeljene su na više tipova. Ogrlice vrlo često imaju i priveske različitih oblika koji se većinom datuju u deveti i deseti vek. U tom smislu, postoje lunasti privesci kod kojih se razlikuje nekoliko varijanti različitih načina izrade (Prilog: IX, 1–7). Pojavu privezaka tipa kaptrogi (Kaptrogy), koji su izuzetno retki i koji se datuju u drugu polovinu devetog veka, istraživači vezuju za proces hristijanizacije. Ovaj tip privezaka načinjen je od šupljeg bronzanog ili srebrnog lima koji je ukrašavan filigranom i koji ima karakterističan oblik (Prilog: IX, 8–10). Privesci u obliku krstova su česti i datuju se u deveti i početak desetog veka. Izrađivani su u raznim oblicima i većinom su liveni od bronze ili olova (Prilog: IX, 11–17).

Prilog: IX

Kod prstenja postoji nekoliko osnovnih oblika.  Kružni oblik prstenja je najzastupljeniji i konstatovan je na različitim lokalitetima. U zavisnosti od specifičnosti izrade i lokacije nalaza, različito se datuje. Kod ovog tipa postoji više varijanti koje prvenstveno određuje način izrade, kao i sam oblik. Po načinu izrade, tzv. kružni oblik može biti liven i načinjen od žice (Prilog: X, 1) ili od pleha (Prilog: X, 3–5). Štitasti oblik prstenja od bronzanog pleha predstavlja tip kod kojeg tehnika izrade može biti i iskucavanjem sa raznim dodavanjem ukrasa, a često i stakla (Prilog: X, 6–28). Prstenje ukrašavano filigranom i granulacijom predstavlja treći oblik. On je konstatovan isključivo u urbanim centrima. Datuje se u drugu polovinu IX i prvu polovinu desetog veka (Prilog: X, 29–38).

Prilog: X

Na lokalitetima Velike Moravske sreću se i mnoge druge vrste nakita kao što su igle za kosu, razni praporci, različite kopče i slično. Petlje, kopče, jezičci i ostali delovi pojasa, predstavljaju prilično česte nalaze na nekropolama. Razlikuju se različiti tipovi jezičaka koji su najčešće bili kovani od bronze i ukrašavani brojnim geometrijskim ili figuralnim predstavama. U tom smislu, na njima su česti različiti floralni, zoomorfni, antropomorfni, kao i mnogi drugi motivi. U devetom veku oni su često bili izrađivani od plemenitih metala i ukrašavani su granulacijom i filigranom, a zabeleženo je i ukrašavanje poludragim i dragim kamenjem (Lutovský 2001, 139). Ovakvi primerci predstavljaju vrhunska ostvarenja velikomoravske umetnosti i svedoče o izuzetnom nivou zanatskih radionica koje su ih izradile (Prilog: XI; Prilog: XII). Dugmad je, kao i u slučaju ostalih formi nakita, klasifikovana u nekoliko različitih tipova. Podela je izvršena na osnovu toga na koji način je dugmad ukrašena i izrađena. Konstatovani su brojni ornamenti, kao i same tehnike ukrašavanja prilikom izrade. Dugmad je često izrađivana od plemenitih metala, ali se takvi primerci sreću samo u urbanijim centrima i svakako su bili namenjeni imućnijim slojevima stanovništva (Prilog: XIII).

Prilog: XI
Prilog: XII
Prilog XIII

Naoružanje i oprema

Kao veoma često korišćeno oružje bile su sekire koje su nalažene u brojnim ratničkim grobovima. Najrasprostranjeniji tip sekire je tzv. moravska bradatica. Radi se o izduženoj sekiri sa polukružnim završetkom. Koplja su takođe predstavljala veoma rasprostanjenu vrstu naoružanja. Vrhovi kopalja su bili izrađeni od gvožđa i imali su listoliko izduženi oblik. Sama dužina vrha koplja varira između 30 i 45 cm. Koplja kao artefakti nisu pogodna za datovanje.  Zastupljena su i tzv. koplja franačkog tipa, koja su predstavljala import. U ogromnom broju grobova pronađeni su nalazi različitih noževa. Oni su bili široko zastupljeni i predstavljali su više predmete svakodnevne upotrebe nego vojničku opremu. Konstatovan je čitav dijapazon  različitih oblika noževa čija dužina obično prelazi 15 cm i koji se međusobno razlikuju po kvalitetu izrade. Noževi koji se svrstavaju u ratničku opremu obično su duži od 20 cm. Drške noževa su bile pravljene od drvenog ili koštanog materijala. Strelice su bile pravljene od gvožđa i njihovi oblici variraju, te se u tom smislu razlikuju strelice sa trnom, listastim završetkom, kao i druge forme. Mačevi su nalaženi samo na nekropolama u razvijenim centrima (Mikulůice, Břeclav-Pohansko, Staré Město itd.). Dugi dvosekli mač označavan kao franački (karolinski), takođe je zastupljen na lokalitetima Velike Moravske. Međutim, nije konstatovan veći broj primeraka ovog tipa mača, što se intrepretira da je predstavljao deo ratničke opreme isključivo imućnijih staleža. U početku su mačevi na prostore Velikomoravske uvoženi, a od druge polovine devetog veka može se govoriti i o lokalnoj proizvodnji. Ipak, mačevi lokalne proizvodnje daleko zaostaju po kvalitetu izrade od onih iz importa (Lutovský 2001, 180).  Mačevi su dostizali dužinu od 90 cm i bili su široki između 5 i 7 cm. Imajući u vidu njihov izgled i oblik, oni su prvenstveno bili predviđeni za sečenje, a ne za ubadanje. Mačevi od osmog do desetog veka su tipski klasifikovani prema J. Petersenu i H. Arbmanemu. Na prostorima Velike Moravske su najzastupljeniji mačevi tipa X, a brojni su i tipovi označeni kao H, K, M i Y. Drške mačeva su bile izrađivane od drveta presvučene kožom. U sastavni deo ofanzivne ratničke opreme takođe spadaju i štitovi, šlemovi, kao i ostruge.

Predmeti „svakodnevne” upotrebe

Najzastupljeniju grupu ovih predmeta čini keramika, koja inače predstavlja i najfrekventniju vrstu arheoloških nalaza na prostoru Velikomoravske. Izbegavajući zalaženje u ovu posebnu temu kojoj se posvećuju čitave monografske studije, u kontekstu ovog članka će biti navedene samo pojedine karakteristike keramičke proizvodnje, tj. njenih produkata. Keramičke posude su veoma česti nalazi, prvenstveno u grobovima izvan urbanizovanih centara. S obzirom na njihov kontekst kao grobnog inventara u zatvorenim celinama, izuzetno su adekvatne za preciznije datovanje. U grobovima su, kao forma keramičke produkcije, najzastupljeniji lonci čija visina iznosi oko 20 cm. Keramika ovog perioda je izrađena od gline sa primesama peska, a u njenoj fakturi se mogu razaznati i mali ulomci kamenčića. Obično je dobro pečena i za njenu izradu su često korišćene posebne peći koje su konstatovane na nekoliko lokaliteta (videti Dostál 1966, 79). Keramika je ukrašavana raznim varijantama talasastih linija koje su izvedene u dva ili u više redova. Takođe, na keramici postoje i drugi jednostavni motivi izvedeni u formi raznih kružića, krstova, različitih oblika spirala, utisnutih cik-cak linija, tačkica i drugog. Od oblika preovlađuju lonci čiji izgled varira i koji čine oko 95 procenata nalaza, kao i zdele sa približno 4,5 procenata. Keramika je najčešće rađena na sporom vitlu i različitog je kvaliteta. Pored standardne, prisutna je i tzv. keramika antičkih uzora, koja je zastupljena sa dva procenta u ukupnoj keramičkoj produkciji nalaza. Konstatovane su i različitite lokalne varijante pojedinih tipova keramike.

U predmete svakodnevne upotrebe se ubrajaju i kofe izrađivane od drveta, koje su bile okovane gvozdenim obručima. Prečnik im je obično iznosio između imeđu 11 i 20 cm, a visina od 10 do 26 cm. V. Hrubi (V. Hrubý) je kofe klasifikovao na tri osnovna oblika (Prilog: XIV, 1–9). Od predmeta svakodnevne upotrebe česti su nalazi tzv. toaletnog pribora poput češljeva, britvi i drugog. Zatim, različite varijante drvenih posuda i razni predmeti pokućstva u koje spadaju pršljenci, ocila, igračke, brusevi, srpovi i drugo.

Prilog: XIV

Zaključna razmatranja 

Kada se govori o društvenim i ekonomskim prilikama u Velikomoravskoj kneževini posmatranoj iz perspektive Velike Moravske kao političkog subjekta, tj. entiteta, treba imati u vidu da čitav dijapazon pitanja uprkos višedecenijskim arheološkim istraživanjima i dalje ostaje otvoren. Stanovišta o socijalnoj strukturi i stratifikaciji stanovništva, odnosno o međusobnom odnosu različitih materijalnih i društvenih statusa, kao uostalom i o načinu njihovog svakodnevnog života, privredi, zanatstvu i trgovini, zasnivaju se na podacima dobijenim prvenstveno istraživanjem nekropola što konsekventno limitira formiranje celovite slike. Problemi na koje se nailazi u pokušaju relevantne rekonstrukcije svakodnevnog života i odnosa unutar zajednica su brojni i veoma često, u kontekstu dosadašnjeg opsega rezultata istraživanja, praktično nepremostivi. Bez obzira na širinu teme i brojna hipotetička stanovišta pojedinih istraživača, u završnom delu članka sumirani su osnovni podaci koji bi donekle mogli da pruže odgovore o socijalnoj strukturi, kao i o društvenim odnosima stanovništva na prostoru Velike Moravske.

Inventar grobova može pružiti značajne indicije u utvrđivanju razlika društvenog statusa različitih slojeva stanovništva. Ovim problemima se sa marksističkih teorijskih polazišta bavio V. Hrubi, koji je u kontekstu kulturno-istorijskog pristupa u arheološkoj praksi izvršio klasifikaciju grobova na osnovu njihovog sadržaja, veličine, kao i načina gradnje. Rukovodeći se ovim principima, Hrubi je odredio pet kategorija (videti Dostál 1966, 94). Slabost ovakvog pristupa je u tome što je on suviše jednoobrazan i što isključuje čitav niz bitnih konstelacija i faktora. Prvenstveno, postavlja se krucijalno pitanje – da li prilozi u grobovima uvek oslikavaju društveni satus pokojnika? Odnosno, ne postoje relevantni argumenti koji bi ukazivali da pripadnici viših klasa i elite nisu povremeno sahranjivani bez priloga i u skromnijim grobovima. Međutim, bez obzira na brojne slabosti ovakve interpretacije, na osnovu nje se ipak došlo do nekih značajnih podataka. U prvom redu je konstatovano da su grobovi na nekropolama koje su locirane u blizini ili u samom sastavu razvijenih velikomoravskih centara, po pravilu mnogo bogatiji u kontekstu inventara od onih lociranih na grobljima u seoskim, odnosno u ruralnim područjima. Takođe, na samim nekropolama u urbanim centrima koje su locirane oko crkava, razlika među grobnim prilozima je markantna. Grobovi na ovim lokacijama, u kojima su sahranjivani muškarci i gde je konstatovan veliki broj priloga, najčešće su pripadali konjanicima koji su bili pripadnici više klase, tj. plemstva (Dostál 1966, 95). Na grobljima u seoskim sredinama, kao i kod načina sahranjivanja pod mogilama, razlike u prilozima nisu toliko upečatljive kao u urbanijim centrima. Za grobove koji se ističu po broju priloga u ruralnijim sredinama se smatra da su pripadali istaknutim članovima zajednice ili pak pripadnicima lokalnog plemstva. Na osnovu svega navedenog, možemo sa priličnom sigurnošću pretpostaviti da su razlike u društvenom statusu stanovnika mnogo izraženije u razvijenijim centrima od onih u provincijama. Imajući ovo u vidu, pojedini istraživači smatraju da su vodeći lokaliteti bili centri feudalizma gde je živela viša klasa i njima podređeno stanovništvo. U tom pravcu, ističu i moguće postojanje antagonizama koji su izazivali ovako drastične razlike među stanovništvom.

Na osnovu veličina nekropola mogu se u izvesnoj meri izvesti zaključci o demografskom obimu samih naselja, dok se na osnovu inventara u grobovima (veliki broj primeraka luksuznog nakita i sličnog) mogu crpeti podaci o postojanju različitih lokalnih zanatskih radionica u pojedinim mestima. Urbanizovani centri Velikomoravske su imali veoma dobro razvijenu trgovinu i proizvodnju, pre svega raznih tipova nakita. Jedan od vodećih centara, a najverovatnije i prestonica Velike Moravske, bio je lokalitet Mikulčice. Sam areal se sastoji iz više celina koje su se u kontinuitetu razvijale još od sedmog veka bez vremenskog hijatusa. Prvenstveno treba pomenuti samu akropolu Mikulčica, fortifikovanu bedemima načinjenim od kamena i drveta, koji su prelazili 3,5 m širine. U njenom sklopu se nalazila sama kneževska palata kao i sedam crkava. Van fortifikacije, nalazilo se još pet crkava koje se pripisuju pripadnicima najviše aristokratije (videti Lutovský 2001, 185). U okviru fortifikacije konstatovana je i velika građevina koja je služila za stacioniranje vojne posade kapaciteta od približno hiljadu vojnika. Čitav kompleks se prostirao na nekoliko desetina hektara i s obzirom na njegove karakteristike, može se govoriti o razvijenom gradskom centru. Do sada je na celom prostoru arheološkog kompleksa Mikulčice otkriveno preko dve hiljade grobova u kojima je nađen ogroman broj nalaza od kojih pojedini imaju raritetnu umetničku vrednost. U drugoj polovini devetog veka, Mikulčice su doživele svoj procvat i kulminaciju. Kao glavno urbano središte, predstavljale su centralnu tržnicu Velikomoravske u kojoj je živelo preko dve hiljade stanovnika od čega oko tri stotine na prostoru same fortifikacije (videti Lutovský 2001, 186). U sklopu ovog arheološkog lokaliteta, otkriven je i veliki broj stambenih objekata u kojima su  pronađeni  različiti predmeti vezani za svakodnevni život nekadašnjih stanovnika Mikulčica. Stambeni objekti (kuće) na prostoru Mikulčica najčešće su predstavljale nadzemne konstrukcije načinjene od drveta za razliku od manjih ruralnijih naselja gde su postojale i poluzemunice. Pored Mikulčica, razvijeni centri su bili i Staroměstske-Uhersko hradište i Břeclav-Pohansko. Razvijena trgovina i zanatska proizvodnja u velikomoravskim gradskim centrima je možda doprinela i samoj klasnoj diferencijaciji stanovništva (videti Dostál 1966, 98).  Seoske nekropole ne zahvataju ni približno toliku površinu kao one u urbanim centrima. Na osnovu njihovih veličina, došlo se do zaključaka o broju stanovnika u pojedinim manjim mestima koji je varirao i koji se mogao kretati od nekoliko desetina do nekoliko stotina.

Privreda i (uslovno) ekonomija na čitavom prostoru Velike Moravske su se u prvom redu bazirale na ruralnoj poljoprivrednoj proizvodnji kojom se bavio najveći deo njenog stanovništva. Razmatrajući karakteristike poljoprivredne delatnosti, M. Bernarova (Magdelena Beranová) je posebno ukazala na brojne nalaze srpova u grobovima na celom prostoru Velikomoravske.  Sudeći prema inventaru grobova, postoje validni dokazi i o drugim načinima privređivanja, kao što su stočarstvo, ribolov, razvijena zanatska proizvodnja  i drugo. Nameće se pitanje položaja zanatlija u većim gradskim centrima i u kontekstu rasprava o ovoj problematici postoje hipoteze da je moguće da su oni radili u okvirima feudalnog gazdinstva, iako za ovakvu tvrdnju do sada ne postoje validni dokazi.

***

Bez obzira na ogroman broj podataka do kojih se došlo tokom više decenija intenzivnih arheoloških istraživanja na velikom broju različitih srednjovekovnih lokaliteta, čitav dijapazon pitanja koja se odnose na istorijat i kulturnu istoriju Velike Moravske i dalje nisu u potpunosti razjašnjena. Nedostatak pisanih izvora, konfuzni i kontradiktorni podaci u postojećim istorijskim izvorima, a često i neadekvatna arheološka terenska dokumentacija sa ranijih iskopavanja, značajno otežavaju rasvetljavanje celokupne problematike vezane za postojanje i specifičnosti Velikomoravske kneževine kao političkog entiteta. Posebno ostaje otvorena i nerazjašnjena kompleksna problematika vezana za etnogenezu različitih plemena koja su u etničkom smislu činila stanovništvo Velikomoravske, kao i pitanja vezana za etničku atribuciju pojedinih arheoloških nalaza. Materijalna kultura iz perioda i sa prostora koje je obuhvatala Velikomoravska kneževina, predstavlja izuzetno značajnu temu slovenske, kao i uopšte, srednjovekovne arheologije devetog i desetog veka u celini. U kontekstu prostora Panonije i centralne Srbije, odnosno regiona centralnog i severozapadnog, a delimično i severoistočnog dela Balkanskog poluostrva, pokretni nalazi materijalne kulture karakteristični za Velikomoravsku, a u prvom redu nalazi naušnica, imaju izuzetan značaj u kontekstu analogija i datiranja sličnih nalaza na teritoriji Republike Srbije. U skladu sa prethodno navedenim, ovaj rad u kojem je po prvi put obrađena tematika materijalne kulture, pre svega pokretnih nalaza sa prostora Velikomoravske, kao zasebna celina na srpskom, odnosno jednom od južnoslovenskih jezika, može eventualno doprineti daljim i serioznijim analizama prethodno razmatrane tematike.

BIBLIOGRAFIJA

Dekan, Ján. 1976. Veľká Morava doba a umenie. Bratislava: Tatran.

Dostál, Bořivoj. 1966. Slovanská pohřebište ze střední doby hradištní na Mořave. Praha: Academia nakladatelství Československé akademie věd.

Kučera, Matúš. 2005. Postavy veľkomoravskej histórie. Bratislava: Perfekt.

Lutovský, Michal. 2001. Encyklopedie Slovanské archeologie v Čechách, na Moravě a ve Slezsku. Praha: Nakladatelství Libri.

Měřínský, Zdeněk. 2006. České země od příchodu Slovanů po Velkou Moravu II. Praha: Nakladatelství Libri.

Obšust, Kristijan. 2014. ,,Kratak pregled istorije Velikomoravske”. U Ćirilometodske kulturne tradicije – Zbornik stručnih i naučno-popularnih tekstova, ur. Mladen Đorđević, 36-65. Novi Sad: CIKIPM.

Obšust, Kristijan. 2020. Hristijanizacija i razvoj pismenosti u Velikomoravskoj kneževini. P.U.L.S.E. – Internet magazin za umetnost i kulturu.

Poláček, Lumír. 2001. Mikulčice a mikulčický výzkum v roce 2001. Archeologické rozhledy LIII – sešit 2, 361 – 372.